Prevladavanje nervoznih životinja, lutajućih mesoždera i snimanje noću kako bi se stvorile zaista nezaboravne slike divlje prirode.
Na samom jugu Afrike, sjeverno od Južnoafričke Republike, nalazi se Savez Botsvana. Fotografima Tomu Svenssonu i Andersu Hannoli iz Profotoa cilj je snimanje divlje prirode. Lijepa i smrtonosna. Jer, iako ćete na travnjacima i savanama pronaći impale, zebre i goveda, tu su i životinje predatorskog tipa koje slobodno lutaju. U tim prekrasnim prostranim predjelima osjeća se očit miris opasnosti.
Tom nije nepoznat Africi, a sebe ne naziva samo fotografom divlje prirode, već fotografom za očuvanje. “Želim stvoriti slike koje prikazuju životinje u njihovom prirodnom staništu, fotografije koje dodiruju ljude i, nadam se, tjeraju ih da nešto poduzmu, da promijene stvari.”
Snimanje: I impale su naposljetku stigle
Ako bi jedna riječ sažela cijelo snimanje, bila bi to “strpljenje”. Jer životinje su izuzetno oprezne, jedan krivi pokret ovdje i mogu odjednom postati ručak nekog sklonog leoparda.
Ako primijete nešto neobično, neće se približiti, što predstavlja problem kada ih pokušavate fotografirati, zbog čega je od postavljanja kamere i Profoto A1 bljeskalice, pa do snimanja prve slike impala koje dolaze do pojilišta – prošao tjedan.
Tim je postavio kameru na suprotnu obalu od mjesta na kojem je Tom prethodno promatrao impale kako dolaze i piju. Korišten je robusni Joby GorillaPod 5K kako bi kamera ostala mirna i stabilna. Dok je Anders postavio Profoto A1 na mali stativ s lijeve strane, gdje je Tom očekivao da će životinje biti – s narančastim gelom kako bi dodao malo topline u krzno impale i kompenzirao sunce koje je bilo iza njih. A kako se svjetlo stalno mijenjalo, Tom je odlučio snimati u TTL režimu.
Tom je čekao u skrovištu nešto udaljenom od pojilišta, gdje bi povukao okidač. Tamo je stajao pet sati dnevno. Čekajući. Čekajući. Čekajući.
Na kraju, impale su se navikle na fotografsku opremu kod pojilišta. S vremenom im je postalo normalno da je oprema tu – uostalom, bila je tu jučer, i dan prije – pa su nervozne životinje konačno počele prilaziti. Čekanje se isplatilo, i Tom je snimio svoju prvu sliku.
I bio je impresioniran. „Vrsta bljeskalice koju sam prije koristio, svjetlo je bilo prejako, nije bilo prirodno. Ali A1 nije kao obična bljeskalica, ono je potpuno prirodno.“
Noć pada u Botsvani
Snimanje noću puno je kompliciranije, posebno s kadrovima koje je Tom imao u glavi. Želio je snimiti i hijenu i leoparda noću, obe životinje savršeno osvijetljene, a zvijezde na nebu oštre.
U ovom slučaju, očekivali biste da je dvostruka ekspozicija pravi način. Jednom ekspozirati za životinju, jednom za zvijezde i spojiti oboje, zar ne? Pogrešno. Tom je želio snimiti sve u samo jednoj ekspoziciji.
Prvo je Tom odlučio snimati u manualnom načinu s otvorom blende f/5,6 i 20-sekundi dugom ekspozicijom kako bi zvijezde bile što oštrije. Da je ekspozicija bila duža, zvijezde ne bi ostale točkice svjetlosti, već bi postale kratke crte na noćnom nebu zbog rotacije planeta.
Snimanje lijepog i smrtonosnog
Pri snimanju hijene, Anders je postavio A1 visoko na drvo s lijeve strane kamere, kako bi svjetlo na hijeni izgledalo poput nježnih mjesečevih zraka. A1 je bio postavljen na nisku snagu. “Većina fotografa kada govori o bljeskalici želi veću snagu, uvijek žele više snage”, objašnjava Tom. “Za mene je to suprotno, kako bih stvorio ove slike, trebao sam bljeskalicu koja može smanjiti snagu na tako nizak nivo da svjetlo postane vrlo suptilno – A1 mi je to omogućio.”
Tako je bljeskalica bila postavljena u manualnom načinu rada, na nisku snagu. Rezultirajući bljesk bio je toliko brz i blag da životinja gotovo da nije bila svjesna njega – a budimo iskreni, nitko ne želi imati posla s ljutim mesožderom – no bilo je dovoljno prirodnog, mekog svjetla da savršeno osvijetli hijenu u tami.
Tom je leoparda snimio na vrlo sličan način. Kao i kod slike hijene, postavio je kameru na Joby GorillaPod s raširenim nogama u pijesku kako bi podnio težinu. Opet je želio snimati u portretnom formatu, pa je morao vjerovati da će stalak čvrsto držati kameru u položaju od devedeset stupnjeva, kao što je to učinio s hijenom. Ovaj put, A1 je bio na tlu s lijeve strane kamere, na Manfrotto PIXI mini stativu, opet na niskoj snazi, kako bi svjetlo na leoparda bilo što nježnije dok je čučao kako bi pio.
Najveća komplikacija pri snimanju obe životinje bila je fokusiranje.
„Životinje nisu poput modela; ne možete ih zamoliti da stanu na trenutak dok provjerite fokus, morate koristiti kombinaciju iskustva i sreće.“ Iskustvo koje vam kaže da mesožderi često drže glavu nisko uz tlo dok upijaju miris drugih životinja, pa morate fokusirati na glavu kako biste bili sigurni da je oštra, a dobra doza sreće pomoći će da životinja dođe iz pravog smjera (a tu su i kreativno postavljeni komadi mesa).
I opet, igra čekanja počinje iz obližnjeg skrovišta – jedina komplikacija bila je ta da su baterije morale biti zamijenjene svake noći jer je sva oprema bila u stanju pripravnosti.
Povjerenje u opremu da će odraditi svoj posao
Mesožderi lutaju velikim udaljenostima u potrazi za hranom, a trebalo je osam noći da se snimi hijena, te jedanaest noći prije nego što je leopardova glava aktivirala čekajući laser koji je potom pokrenuo kameru i bljeskalicu. To je mnogo vremena provedenog u čekanju i mnogo povjerenja u opremu; vjerovanje da će sve funkcionirati u tren oka – ili ćete otići praznih ruku.
Sve je savršeno funkcioniralo, tim je napustio Botsvanu s tri fantastične slike nakon nezaboravnog snimanja, a Tom je bio posebno sretan što su uspjeli snimiti teško uhvatljivu hijenu noću. Manfrotto rasvjetni stativi bili su izuzetno prilagodljivi i čvrsto su držali opremu, dok je Profoto A1 pružio kvalitetu svjetla koju Tom prije nije doživio ni s jednom drugom bljeskalicom.
„S A1, Profoto je otvorio vrata noćnog svijeta za koji nisam mislio da je moguć – sada mogu vidjeti slike u svojoj glavi koje prije nisam mogao ni pokušati. Ukratko, ako bi fotografi divlje prirode trebali kupiti bilo koju bljeskalicu – to bi trebala biti A1.“
